Svirče, otok Hvar

Svirče

 U udolinu između okolnih brda u koju se svakako slijeva voda i zelenilo, nastanili su se stanovnici Vrbanja već i radi mogućnosti štalskog uzgoja. Riječ „svir“ znači voda, što je dobitna kombinacija na „Jugu“ za uzgoj vinove loze, što se tiče obima prinosa, uz zagarantiranu kvalitetu koju daje Sunce. 2006. g. vinarija u Svirču proglašena je najboljom u Hrvatskoj. Uz uzgoj maslina i nešto turizma tu se održava četiristotinjak stanovnika, što je samo prepolovljen broj u odnosu  na populacijsko rekordnu 1900. g. Ostala mjesta na otoku Hvaru doživljavaju peterostruki pad broja stanovnika.

Svirčani se bave turizmom i vinogradarstvom i u Ivan Dolcu, Jagodni i Sv. Nedjelji koja pripada općini Hvar. Prezimena Makijanić, Plančić, Plenković, poznata su svako na svoj način i u Evropi , našoj novoj učiteljici života, koja kao „ stara dama „ želi konkurirati ruralnoj sreći koju iznjedruju „ stare bakice“. Upravo su „ bakice „ bile uporište podnošenja igre  „Velikih“ generala

Dvaju Svjetskih ratova, koje su snabdijevale vojske svojim sinovima i prehranjivale raštikom i iznutricama svoje bližnje, kako bi što više odlazilo za Vojske. „ Bakice“ kao uporište paterjarhalnog društava kao i paterjarhat razasute su SVUDA PO SVIJETU, sinonim su za vrlinu podnošenja, kao neku „ prirodnost „.Na njih se ne primjenjuje geometrijsko – teoretski pojam

„ PRAVO „ kao nešto umjetno , izvitopereno u odnosu na zmijoliku krivudavost pojma „ priroda „ koji je čas neka Bogomdanost a čas neciviliziranost. Ta nekonsekventnost jest „kratkost „ upravo kulture mišljenja jer baš ono-mišljenje ne postoji kao nešto „prirodno“ niti „po prirodi“. Svi mi „po prirodi“ imamo 5 prstiju na rukama no nemamo i uputu, što s njima činiti. Što će činiti ženske ruke , kao po prirodi  t. j. Bogu je određeno paterjarhatom. Zbogom pameti i do viđenja u slijedećem ratu… upravo kao nečem „prirodnom“.