U šestom i petom stoljeću prije Krista formiraju se kao zasebne strukture ilirska plemena Dalmati, Ardijei, Daorsi, a Grci utemeljuju u četvrtom stoljeću prije Krista svoje kolonije na otocima Visu, Hvaru, Korčuli. Doseljenici s grčkog otoka Paros na Hvaru podižu grad Pharos 385 godine prije Krista, a u blizini na Issi – Visu 390-te godine Sirakuški kralj Dionis gradi utvrdu. Kako su baš u četvrtom stoljeću prije Krista Kelti potisnuli Ilire sa sjevera prema Jadranskom moru, taman ih se dovoljno „zgusnulo“ da zarate s novonaseljenim grčkim otocima i za ono doba 5000 mrtvih i 2000 zarobljenih Iliraca ukazuje na veliku bitku i veliki poraz. No, Grci ipak nisu uspjeli u Jadranskom moru stvoriti i izgraditi svoj polis – autonomnu kulturno demokratsku zajednicu koju je okončavala izgradnja teatra.

Viški tirani nisu voljeli kazalište, ali parcelacija Farskoga Staro Gradskog polja koje je danas pod zaštitom UNESCO – a, ukazuje na demokratsku opredijeljenost stanovnika grada Pharosa. 229 – te godine prije Krista Ilirac Ardiei, Teutin odmetnuti vojskovođa Demetrije Hvaranin osvaja Pharos i stvara državu. No, 219-te godine prije Krista dolaze Rimljani, poražavaju Demetrija i ruše Pharos. Grčku parcelizaciju polja nisu dirali jer sad je ionako njihovo. Ipak, ostao je jedan misterij: nije otkrivena Pharoska nekropola koja je u 200 godina trebala imati bar 1000 grobova sudeći po broju parcela plodnog polja, a nadalje taj prostor naseljavaju Rimljani i grade novi grad. No, također bez mrtvih.

Nakon podjele Rimskog carstva 395-te godine, već 476-te godine propada zapadno Rimsko carstvo i Bizant preuzima religijski i politički utjecaj sve do crkvenog raskola 1054.-te godine. U dvanaestom stoljeću Venecija u potpunosti zamjenjuje Bizant sve do osamnaestog stoljeća. Kako Venecija vlada morem, a ne kopnom, svi otoci uz istočnu jadransku obalu dobili su velike i dominantne gradove okrenute prema moru, a ne kopnu kako bi bili podrška i sigurnost venecijanskoj floti na prolazu kroz Jadran u Sredozemlje. Tada je nastao i grad Hvar.

Hrvati koje pokrštavaju i opismenjavaju Ćiril i Metoda u devetom stoljeću sa strane Bizanta, a papinska franačka država sa sjevera na kopnenoj strani obale sukobljuje se oko Zadra. Sa strane zapadne crkve pojavljuju se na tom području prvi hrvatski papinski kraljevi u desetom i jedanaestom stoljeću jer Hrvati postaju većinsko stanovništvo. No, sa sjeverozapada Ugarska i Venecija na obali drže novu hrvatsku državu u kliještima tako da 1000 godina Hrvati čeznu za svojom samostalnošću. Pokršteni Hrvati unutar većih, također kršćanskih država imaju svoju autonomiju što se vidi po nastanku hrvatskog plemstva, no samo ako je kršćanske kulture i opredjeljenja.

Kršćanstvo je u tom smislu bilo demokratska opcija, zajednički nazivnik, univerzalnost za suživot i prosperitet. Tako, interesantno, i pod Venecijom u venecijanskim gradovima nastaju hrvatski plemići i čak su prosperitetniji i kreativniji od venecijanskih ili ugarskih plemića na hrvatskim područjima. U sedamnaestom stoljeću godine 1612., grad Hvar među prvima u Europi gradi pučko kazalište. Tako Markova špilja otvara prostor platoničke špilje i razara zid sa službenim istinama i jednostavnim interpretacijama svijeta kao što je, na primjer, da je svijet ravna ploča. Kazalište je otvoreno događalište koje je kroz ideje slobode sama ideja svijeta kao otvorenosti za: svijet postoji radi događaja „cijeli svijet je pozornica na kojoj su svi ljudi samo glumci…“-Shakespeare. Kazališni prostor je mala beskonačnost.

Hvar, međutim, nije muzej, Hvar ne želi veličati povijest, Hvar je naprosto ima. Hvar je neprestano prostor u kojem se osjeća sam rub vremena, ono najljepše što dolazi iz ruba vremena, ono novo, ono iznenađujuće, ono svježe, ono što još nije viđeno, ono radi čega postoji svijet. Radi novih događaja i događanja radi slobode i radi svega onoga što možemo učiniti… Tajna hvarskog zelenila, otoka na kojem pada tako malo kiše jest u misteriju jutarnje rose kojom se zalijeva. Hvar – otok života.